Pogrešan izbor terena je greška koja svakog Long range i Extreme long range strelca može da košta gomile municije, a to nije mali trošak, naročito ukoliko pucamo slagove. Ovaj tekst je nastao kao plod ličnog iskustva i njegova namera je da kolegama sa manje iskustva skrene pažnju na ovu grešku. O čemu se radi?
Ukoliko gađamo na terenu na kome nismo u stanju da jasno vidimo promašaje, tj. da registrujemo gde završavaju naši projektili koji ne pogađaju metu, bićemo osuđeni na bespotrebno trošenje municije. To je izraženo već na daljinama od oko 150 metara, jer čak i na tim distancama je veoma teško iz prvog pokušaja pogoditi recimo gong promera 15 cm (pogotovo asko prethodno nismo proverili „nulu“!), da ne govorimo o daljinama od 200, 250 ili 300 metara. Zato je važno da u takvim LR i ELR akcijama odaberemo teren koji će nam omogućiti da vidimo prve hice, na osnovu kojih ćemo brzo i lako načiniti ispravke i nastaviti sa uspešnim (po)gađanjem.
Idealno je metu postaviti na neki prašnjavi poljski put ili makadam, a odlično rešenje je i obrađena njiva na kojoj još nema vegetacije, kao sada u prolećnim mesecima, pre nicanja kukuruza. Naravno, zemljište mora da bude sasvim suvo – što je suvlje, to će se više prašine dizati posle udara projektila i mi ćemo lakše uočiti promašaj. Podrazumeva se da uvek treba voditi računa o bezbednosti i gađati samo ako smo potpuno sigurni da nigde oko nas nema ljudi, vozila, životinja itd. Treba imati na umu da recimo slag projektil ispaljen iz snažne PCP puške koji je rikošetirao posle udarca u neki kamen ili zemlju može da odleti u nekontrolisanom pravcu i bude opasan i na daljini od nekoliko stotina metara.
Jezera, reke, čak i male bare i sve druge vodene površine su takođe sjajan izbor, pod uslovom da metu možemo da postavimo uz samu vodu i da ne kršimo pravila bezbednosti. U tom slučaju jasno ćemo videti svaki promašaj, sve dok pogađamo niže od mete ili u ravni sa njom. Ako smo iznad mete, sve opet zavisi od vrste terena. Ako iza gonga imamo travu, žbunje ili drveće nema teorije da uočimo gde nam projektili završavaju.
Ako metu okačimo o neki stari zid ili razrušeni salaš, moći ćemo jasno da vidimo svaki promašaj i veoma ćemo lako načiniti potrebne korekcije po pravcu i(li) visini. To, naravno, ne znači da metu možemo i smemo da okačimo o komšijsku ogradu ili je pribijemo uz zid neke vikendice i zatim krenemo da „štemujemo“!
To što ćemo na LR i ELR daljinama veoma retko biti u stanju da iz prve pogodimo metu uopšte ne treba da nas deprimira. Čak i iskusni strelci i takmičari u LR disciplinama koji koriste puške u moćnim kalibrima i imaju svu potrebnu logistiku retko iz prvog pokušaja pogađaju udaljene mete. Do nekih 400-500 metara većina njih i nema problema, ali već na 600-700 m skoro svima će biti neophodan makar jedan ili dva hica da „vide gde su“, naprave korekcije i zatim počnu da pogađaju. Kada se oni suočavaju sa tim problemom iako ispaljuju projektile teške 8-9 i više grama brzinom od 800-900 m/s, šta tek mi da očekujemo sa našim projektilima koji većinom nisu teži od 1,5-2 grama i na njih utiču svaki povetarac, svaka promena temperature itd? Pomoć spottera, odnosno kolege koji kroz durbin ili optiku na svojoj pušci osmatra teren oko mete i obaveštava nas o tome gde „pogađamo“ je od izuzetno velike pomoći.
Savet plus: Osmatrač treba da se postavi tako da je direktno iza nas (ako koristi durbin na stativu) ili tik uz nas ako osmatra kroz optički nišan ili dvogled, jer će nam tako davati preciznije instrukcije. Ukoliko imate optiku sa FFP končanicom, pre nego što prvi put „overite“ metu smanjite uvećanje i povećajte vidno polje, jer ćete tako lakše uočiti promašaje.