Verovatno je ovo skretanje sa teme, ali ne mogu da odolim da sada ne podeliom jedan svoj stari tekst iz čini mi se 2016. godine.
RAZORUŽAVANJE NARODA – POSLEDNJA EPIZODA
Proces razoružavanja naroda počeo je odavno i ne možemo ga vezati isključivo za onu ili ovu vlast. Primera radi, još je Zakon o oružju i municiji u drugoj polovini devedesetih (nemojte me držati za reč) zabranio legalnim vlasnicima oružja da ga nose – od tada im je dozvoljeno samo da ga drže u kući ili stanu. Naravno, osim ukoliko imaju dozvolu za nošenje, koju u praksi, uz izuzetno malobrojne izuzetke, mogu da dobiju samo političari, tajkuni i slični morževi. Dakle, u pitanju je ozbiljna i dugoročna strategija diktirana sa viših nivoa, a ne hir ove ili one vlasti ili pokušaj da se vlastodršci zaštite od linča naroda, kako se to često tumači.
Kako teče to razoružavanje nacije? Sve do 90-ih, legalni vlasnik oružja (govorimo pre svega o oružju za ličnu zaštitu) mogao je da ga nosi sa sobom i na taj način zaštititi sebe i svoju porodicu, ukoliko za to bude potrebe. Da podsetim one koji to ne znaju, da bi se uopšte dobila nabavna dozvola za oružje, potrebno je „proći“ mnogobrojne bezbednosne provere, a praksa organa koji u tome odlučuje je i da se o „kandidatu“ raspituje u njegovoj okolini, ne bi li se oformila što bolja slika o osobi kojoj država treba da pokloni poverenje i dozvoli mu da nabavi oružje.
Prvi korak bilo je donošenje ZOM, po kojem je držanje i nošenje oružja potpuno razgraničeno. Drugim rečima, legalni vlasnici oružja mogli su da ga drže kod kuće i ništa više od toga. Zakon je bio vrlo precizan u kojim se slučajevima oružje može izneti iz stana i kako se to obavlja. Na primer, ukoliko želite da odete u streljanu, morali ste da rastavite pištolj ili revolver (što je skoro nemoguće učiniti u kućnim uslovima, jer sa revolvera ne možete skinuti cev ili odvojiti udarač, ali da ne idemo u sitna crevca) i odvojeno od municije transportovati od kuće do strelišta. Zašto je to učinjeno?
Stav države je da je legalnim vlasnicima zabranjeno da nose svoje legalno oružje radi opšte bezbednosti. Nema oružja na ulicama – nema krivičnih dela uz upotrebu oružja – bezbedna nacija. I takav bi stav bio više nego prihvatljiv, da nije bilo dve „sitnice“. Naime, zvanična statistika jasno i nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da se preko 90% (baratao sam vrlo tačnim ciframa u vreme dok sam se ovim stvarima bavio profesionalno) krivičnih dela uz upotrebu vatrenog oružja izvrši NEREGISTROVANIM odnosno NELEGALNIM oružjem. Pa, ko onda ubija i ranjava narod, ako to ne čine legalni vlasnici? Odgovor je vrlo jednostavan i ne sumnjam da nam je svima poznat – kriminalci! Svi oni koji naoružani već decenijama šetaju našim ulicama, ne plašeći se nikoga i ničega, pa ni države i njenih zakona, pošto zakoni važe samo za poštene i savesne građane. Šta mislite, da li će pošten i normalan čovek rizikovati robiju i poneti u grad pištolj koji legalno poseduje? Naravno da neće! Naoružani u grad izlaze „krimosi“, baš oni koji se svakodnevno „rokaju“ na svakom koraku, a verujem da ste do sada primetili da su takvi „vatrometi“ postali naša svakodnevnica.
Dakle, cilj države je bio da se razoruža pošten svet koji je, da ponovim, prošao sve moguće provere pre nego što je postao vlasnik oružja. Da budemo potpuno otvoreni – cilj države nisu ni bile ulice bez oružja. Da je strategija stvarno išla u tom smeru, ne bi se hiljade razbojnika i jajara šetale naoružane, a svi su, da slučajno ne zaboravimo, „odranije poznati policiji“. Naravno, osim mafijaša, razbojnika, narkodilera, „vođa navijačkih grupa“, „kontroverznih poslovnih ljudi“ i svih ostalih kriminalaca, ljude ubijaju i ranjavaju i poremećeni umovi i bolesnici koji, ne gubite to iz vida, takođe poseduju ILEGALNO, a često i oružje čije posedovanje uopšte NIJE DOZVOLJENO GRAĐANIMA. Opet, dakle, oni koje država nije proveravala i nema pojma da su naoružani i opasni po svoju okolini. Ili čak ima, ali ne reaguje. Ne zna se šta je gore.
Po čemu bismo mogli da vidimo da država zaista misli ono što govori? Jednostavno je. Čim se oružje stvarno skloni sa ulica postaće jasno da je to i bio njen cilj. Ne možete decenijama pričati kako želite bezbedne ulice, a one sve vreme prepune naoružanih kriminalaca. Uz ostale postupke, dovoljno je svakodnevno organizovati racije na simptomatičnim lokacijama (verujte, država zna koje su to lokacije) i to uporno činiti sve dok se oružje i u praksi ne skloni sa ulica. Naravno, uvek će se naći pokoji stvor koji će i tada misliti da je jači od zakona, ali će i takvi kad-tad da dolijaju. Razmislite, da ste kriminalac i da znate da svake večeri u kafić ili klub u kojem sedite upada „interventna“ ili još bolje SAJ i PTJ, a među njima nema nijednog vašeg „drugara“, da li biste i dalje uporno nosili Glok za pojasom? Ne, zato što biste nakon prve racije završili na robiji. Ali, ako vrlo dobro znate da vas niko nikada neće dirati, zašto ne biste bili naoružani „krimos“?
A znate li kako lako legalni imalac oružja može da ostane bez njega? Vrlo lako. Na primer, komšija kome ste zgazili mačku pozove policiju i kaže da ste mu pretili. Fik, gotovo! Ili, dete vam satima čeka kod lekara, vama pukne film, nazovete dom zdravlja i izderete se „Je l’ treba ja da vam dođem, pa da mi pregledate dete?“. Fik i eto patrole koja će vas zamoliti da im predate oružje, uz potvrdu o privremeno oduzetim predmetima. I tako dalje i tako dalje. Inače, probajte da prijavite mafijaša da je naoružan i videćete šta će se dogoditi, ha ha ha.
Da ogolimo stvari potpuno i da se ne lažemo. Na jednoj strani, imate poštene vlasnike legalnog oružja kojima je država najpre uskratila pravo da se brane, osim u svom stanu (a i tada će u 99,9% slučajeva biti osuđeni za ubistvo ili prekoračenje nužne odbrane) i razrezala im sulude poreze, sve sa ciljem da odustanete pre nego što pomislite da zbog ovih ili onih razloga kupite pištolj ili revolver. A na drugoj strani imate armiju bandita, kriminalaca i razbojnika koji su non-stop naoružani, ne polažu računa nikome, ne plaćaju porez na oružje, ali se zato bahate na svakom koraku, pokazujući nam u praksi koliko je u ovoj zemlji bolje biti „krimos“ i „faca“ nego budala, odnosno, pošten i savestan građanin koji poštuje zakone države u kojoj živi. Uz njih su i svi oni bolesnici koji na svojim tavanima čuvaju svoje (naravno, nelegalne) kalašnjikove i bombe, „zlu ne trebalo“, sve dok im jednog dana ne kvrcne u glavi. Pa, vi sada vidite ko je tu lud, a ko pametan.